Proračun bez vizije nastavlja jalovu politiku zaduživanja

Premijer Tihomir Orešković sigurno je ostao zatečen kad se u osvit izglasavanja državnog proračuna za 2016. suočio s padom hrvatskog kreditnog rejtinga dvije razine ispod investicijskog koje mu je „darovala“ agencija Moody’s. Nakon predstavljanja prijedloga proračuna i „snimanja“ suradnje između HDZ-ove Domoljubne koalicije i MOST-a agencija je zaključila da aktualna hrvatska Vlada teško može provesti reforme koje su nužne za ozdravljanje gospodarstva. Prijedlog proračuna važan im je znak da Vlada nema političke volje ni snage da promijeni već viđene loše hrvatske politike.
Proračun je zrcalo vladine politike, a aktualni ne zaslužuje prolaznu ocjenu. Niz je razloga zbog kojih je tome tako. Najprije, ne znamo čiji je to zapravo proračun. Premijera Oreškovića, koji kao biznismen svjetskoga kova, zna da je tržište potrebno osloboditi negativnog utjecaja politike? Domoljubne koalicije, koja kupovanjem čuva svoje zone interesa? MOST-a, koji ne zna što bi zapravo htio: biti vladajući ili oporba u krilu vladajućih?
No znamo jedno, s novom se Vladom nastavlja se politika u kojoj rashodi značajno premašuju prihode. Hrvatska bi, tako, planira Vlada, trebala stvoriti 114,9 milijardi kuna, a potrošiti 122,4 milijarde kuna! Da bi to bilo moguće, potrebno se, naravno, odmah zadužiti, pa je ministar financija i najavio da će na financijskom tržištu uzeti 9,2 milijarde kuna (tko zna po kojim kamatama!) kako bi pokrio proračunski manjak! Da apsurd bude veći, jedan od razloga zbog kojih se i ove godine planira veća potrošnja od zarade i jest politika zaduživanja, budući da na naplatu dolaze razni dugovi iz ranijih političkih faza, i to u iznosu od 17,4 milijarde kuna. Pametnome bi trebalo biti dosta! Politika zaduživanja jalova je i dugoročno može donijeti samo nove dugove.

Dakle, politika nerealnog planiranja i zaduživanja ide dalje, a najave reformi i zaokreta koji bi otvorio put razvoju očito su dobro poslužile u izbornoj kampanji, a sad lijepo mogu biti pospremljene u neku tamnu ladicu. Do neke iduće izborne prigode. Prijedlog državnog proračuna pokazuje nedostatak hrabrosti. Nastavlja se s politikom mazanja vrata debeloj guski kako bi se kupio mir u kući. Premijer Orešković se, nažalost, brzo uklopio u domaći politički milje i izabrao put nezamjeranja, umjesto puta reformi. Najbolje to pokazuje kratak pregled proračunskih stavki koje pokazuju tko je „žrtva“, a tko „dobitnik“.
A najveći je gubitnik znanje, ono što svaka ozbiljna država koja brine o budućnosti drži prioritetom. Jer, budućnost jedne zemlje zasniva se i na znanju i na znanosti! Zemlje i društva koje su to shvatile stavile su obrazovanje i znanost na prvo mjesto i u njih ulažu sve više sredstava. U Hrvatskoj, međutim, gdje vlast ne vodi računa o tome što će biti sutra ili za deset godina ne planira se povećanje sredstava, Ministarstvu znanosti se novac smanjuje. Dok mudre zemlje su s glavom već u 22. stoljeću, mi ne da stojimo u 21., nego nam je jedna noga nazad u 20-tom.
Zaboravlja se da ulaganje u obrazovanje jača državu gospodarski, demografski i demokratski. Zemlja koja ne ulaže u obrazovanje i znanost nema budućnost. A ova Vlada obrazovanje i znanost doživljava kao trošak! Ima li mučnije poruke mladima od one da nisu vrijedni ulaganja? Ima li što neodgovornije od toga kad im proračunom poručite da napuste zemlju i odu tamo gdje se znanje i pamet cijene? Više smo izdvojili novca za vozila Ustavnog suda nego za istraživanje i razvoj. U isto vrijeme povećali smo izdvajanja za političke stranke, za Vladu, za vjerske zajednicama. Siguran sam da niti Crkva ne bi imala ništa protiv da se sredstva preusmjere za obrazovanje naše djece u skladu s riječima pape Franje: “Staviti kruh na stol i osigurati djeci krov nad glavom, omogućiti im zdravlje i obrazovanje, to je osnovno za ljudsko dostojanstvo“.

Subvencije se i u ovom proračunu shvaćaju kao važan poticaj razvoju gospodarstva i rastu a činjenice su drugačije. Osim što je ovo često nepošten transfer novca za zadovoljavanje interesa pojedinih lobija i interesnih skupina, logično je pitanje, koji je smisao subvencionirati odavno propale industrijske grane. Jedan je od odgovora želja za moći jer se subvencijama otvara mogućnost kontrole javnih poduzeća, političkog kadroviranja i zapošljavanja. Tako se subvencije i državne potpore pretvaraju u stalan prihod firmama i pojedincima, a da država nije niti formulirala razvojne strategije niti nadzire korištenje toga novca.

Od premijera koji dolazi iz svijeta međunarodnog biznisa očekivao sam više hrabrosti, vizije i odlučnosti kad je riječ o proračunu. Zadržavanjem dosadašnjeg stila kad je riječ o subvencijama pokazao je da nema ništa protiv razvijanja hrvatskog modela kapitalizma, tzv. ortačkog, u kojemu dobivaju „naši“, a „njihovi“ se mogu slikati i što se „nas“ tiče propasti. O „njihovima“ neka odlučuje tržište, a „mi“ ćemo pomoći „našima“ dok možemo. I tako u krug. Novac curi, ljudi žive sve lošije, nema se za školovanje… Ali, koga briga, glavno da ima za „naše“.

Nemali dio sredstava na prihodovnoj strani planira se dobiti od privatizacije. Moje je pitanje: premijeru, što ćete to privatizirati!? Slažem se, država ne može i ne treba biti suvlasnik ili vlasnik više od tisuću poduzeća. Ali, hoće li se ponoviti greška kada je uz usluge HT-a prodana i infrastruktura, pa danas Hrvatska ima sporiji internet nego sve zemlje u susjedstvu, regiji, regionu ili kako vi to god zvali. Želimo jasan odgovor što se to planira prodati! Građani imaju to pravo znati. To je njihovo pravo.
Jer Hrvatska treba biti slobodno, otvoreno društvo. A društvo koje ne potiče pluralizam i različitost postaje zatvoreno društvo koje na periferiju stavljaju i pojedince i zajednice. Zato ne vidim razloga i ne podržavam da ionako mala sredstva za pluralizam medija ne ostanu na prošlogodišnjem iznosu. Vladajući ne smiju koristiti moć i udariti medije, slabije i neistomišljenike. Moćni ne smiju postati svemoćni.

Vlada i njezina parlamentarne većina možda misle kako će nedostatke proračuna uklanjati u hodu. Sumnjam u to! Bojim se da će biti po onoj latinskoj:“ Što je od početka nevaljano, ne može se s vremenom ispraviti.“

Na koncu, poruka hrvatskim politikama: ozbiljno stanje u društvu traži ozbiljno ponašanje. Iznad svega odgovornost i znanje i zato se naše rasprave ne mogu i ne smiju svesti tek na puko prepucavanje na relaciji vlast- oporba. Naravno da je potez na vladajućima. Oporbena poruka i njima: kada vidimo da u vašoj koaliciji vlada međusobno povjerenje, kada vidimo vašu spremnost na donošenje teških odluka, nama neće biti problem poduprijeti i one odluke koje možda nisu popularne, ali su dugoročno korisne. Spremni smo s vama podijeliti odgovornost za budućnost ove zemlje i pripremiti Hrvatsku za novo doba. Ali, prije toga morate nam pokazati da ste sposobni vladati. Jedino što se bojim da će u ovom teatru apsurda, „Čekajući Godoa“ biti jedina predstava.