Ne miješati javno i privatno zdravstvo!

 

Hrvatskim zdravstvenim sustavom već godinama nisu zadovoljni pacijenti, a i mi koji radimo u sustavu, od „reforme“ do „reforme“ postajemo sve frustriraniji. Sve silne reforme pokazale su se tek parcijalnim, vatrogasnim mjerama gdje bi se reforma svela na ukidanje zakona koje je donijela garnitura koja je Hrvatskom upravljala prije njih.

Hrvatska je siromašna država, ali ne treba prestati biti socijalna. Zadnje što bi bilo poželjno napraviti jest koncipirati reformu koja bi se svela na guljenje ionako iscrpljenih građana. Zdravstveni sustav u svojoj biti treba ostati solidaran pri čemu se ne smije nikad zaboraviti da zdravlje nije samo prirodno pravo zaštićeno hrvatskim Ustavom koje jamči skrb o bolesnima. Jednako kao i obrazovanje, tako i zdravstvena zaštita mora biti dostupna svima, jer je to civilizacijska tekovina. Svako društvo koje drži do sebe i svoje budućnosti o tome vodi računa.

Kojim god putem vladajući reformatori (nadam se da na kraju neće biti samo „reformatori“) krenuli, morali bi voditi računa o tome da primarna zaštita i preventiva moraju biti ojačane kako bi se sačuvala temeljna razina zdravlja stanovništva. Pravo na dostupnu zdravstvenu zaštitu jednako ima čovjek koji živi na Lastovu kao i onaj koji kojemu je adresa u centru Zagreba ili Rijeke.
Protivim se miješanju javnog i privatnog zdravstva odnosno davanja mogućnosti liječnicima da poslije svog radnog vremena u državnim ustanovama slobodno rade u privatnim zdravstvenim ustanovama. To jednostavno nije odgovarajući model za Hrvatsku u kojoj je izigravanje svih zakonskih i moralnih normi postalo gotovo društveno poželjno, a ne samo prihvatljivo.

Uz to, sigurno ne bi spriječio odljev liječnika. Pravi bi pristup bio odvajanje tih sustava, što bi značilo da se svaki liječnik može slobodno opredijeliti hoće li raditi u jednom ili drugom. Onaj tko se odluči za privatno poduzetništvo – bilo kao zaposlenik privatne ordinacije ili poduzetnik koji ju je pokrenuo – izložio bi se rizicima tržišnog poslovanja, jednako kao i poduzetnik u bilo kojem drugom području.

U javnom sustavu liječnike treba pošteno platiti i siguran sam da bi to riješilo mnoge probleme, pa i problem odljeva kadrova. Dugoročno, pak, problem manjka liječnika može se riješiti samo povećavanjem upisnih kvota na medicinskim fakultetima.

Uštede u zdravstvu su moguće, i to ne na račun pacijenata. Objedinjavanjem javne nabave dovelo bi do velikih ušteda a i spriječilo bi se kupovanje suvišne opreme, kao što se dogodilo s ECMO uređajima kupljenim u vrijeme bivše vlade. Nije rijetkost da u našim bolnicama postoji moderna oprema, ali nema dovoljno stručnih liječnika koji je znaju koristiti. Kao što ima bolnica u kojima su nabavljeni moderni i skupi uređaji, poput endoskopskih stupova, koji se koriste jednom tjedno!

Reforma bi svakako trebala dotaknuti i pitanje postojanja istih odjela u bolnicama koje su udaljene par kilometara. Sustav mora biti racionalan da bi opstao. Privatizacija zdravstvenog osiguranja i miješanje javnog i privatnog zdravstva nisu rješenje. Ovih sam dana pročitao da netko ironično kaže: „Hvala Bogu da smo s ovom Vladom u prilici gledati Alana Forda iznutra!“ U alanfordovskom duhu dodajem citat na čitanje hrvatskim građanima i zdravstvenim reformatorima – Bolje biti bogat i zdrav, jer ako si siromašan, džaba ti što si bolestan!

Drago Prgomet