Domoljubi i pošteni, kome oni pripadaju?

Država je ozbiljna onoliko koliko je spremna držati se činjenica i na temelju i isključivo njih donositi odluke. Kao i jučer, jedino me interesiraju činjenice, kao u slučaju Lozančić tako i Hasanbegović.

Rasprave o ministru kulture vode se kada nam je Hrvatska podijeljenija više nego ikad. Umjesto dijaloga i suradnja nudi se zaoštravanje situacije. Malo toga je ostalo od racionalne politike.

U našoj politici postoji samo crno i bijelo. Ako to ne želite prihvatiti, nemate prvo na drugi ili drugačiji izbor. Ima li što između ova dva paralelna svijeta koja se hrane i opstaju zahvaljujući jedan drugome?

Jedna od konstantni je presuda a da se ne da mogućnost odgovoriti. U ovoj zemlji se lako presuđuje, ali se često nema volje ili uopće ne želi poslušati onoga kome se presuđuje. Pogotovo u političkim strankama. Iracionalno zauzimanje jedne strane, bez argumenata, dijaloga može nekom učiniti situaciju jednostavnijom ali ne i ugodnijom.

A danas nemam namjeru niti koga braniti, a još manje osuđivati. Bilo bi nam svima lakše  i sigurno bi izbjegli bespotrebno slino trošenje energije na teme iz prošlosti, kao da naši ratovi nikada nisu završili, da se svi držimo i poštujemo Odluke koje je donio Hrvatski sabor.

Navesti ću svije: Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.1990,  i Deklaracija o antifađizmu kojom je Sabor potvrdio j antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Hrvatske.

Smatram antifašizam kao skup vrijednosti kojeg nitko nema pravo monopolizirati. Kao što nitko nema pravo monopolizirati domoljublje ili poštenje. Samo smo mi domoljubi, samo smo mi pošteni. Što je s onima koji se smatraju i jesu  i domoljubi i pošteni, kome oni pripadaju?

Ne zaboravimo, antifašizam je pokret protiv fašizma i nacizma,  koji je  okupljao različite političke stranke i politička opcije: demokrate, liberale, socijaliste, komuniste, demokršćane

Antifašizam je skup vrijednosti koji se i danas treba suprotstaviti  svim oblicima rasizma, ksenofobije i antisemitizma.

Nova vlada nije filoustaška, kako se moglo čuti ovih dana. Ne svjedočimo fašizaciji hrvatskog društva ali radikalizaciji da! No ona je krenula i prije no što je ova Vlada izglasana.

Krenula s instrumentaliziranjem pojedinih  društvenih grupacija o d strane tadašnje oporbe a današnje vlasti u pokušaju  svrgavanja tadašnje vlade metodom “političke gerile”. Umjesto to da zaustavi, tadašnja vlada i sama radikalizira političku scenu, prihvaćajući ideološke sukobe i razdor kao legitiman i jedini način političke borbe. Ne treba čuditi što je to vodstvu i ljevice i desnici bio izbor. Očigledno se boje argumentirane rasprave, boje se demokracije. Boje se dijaloga, boje se znanja, kompetentnih ljudi koji su u stanju držati naš korak sa svijetom s kojim smo se integrirali.

NA tom su tragu i izjave ministra Hasanbegovića.

 

Svojim izjavama, točnije rečeno, izbjegavanjem odgovora načinio je štetu i sebi i vladi. Vjerojatno će se teško ikada sanirati ali se može ublažiti.

Zato ministar mora dati jasan odgovor na neka od pitanja:

-smatra li li da je fašizam totalitarni sustav i da je jedan njegov oblik bio stvaranje NDH koji zaslužuje jasnu osudu kao fašistički režim utemeljen na rasnim zakonima;

-matra li da je antifašizam civilizacijska vrijednost  na temelju koje je stvorena geopolitička karta najvećeg dijela Europe;

-smatra li da je preambula Ustava u kojem se spominje i antifašizam a koju je po nekim izvorima osobno pisao Tuđman netočna;

Želim čuti njegove vrijednosne stavove-ne o komunizmu, da je taj sustav bio dobar ne bi ga rušili 90-te.

Premijer kaže da je njegov ministar kulture antifašist. Hvale vrijedan istup premiejra, ali to očekujem da kaže i sam ministar.

Naravno, ministar ima pravo ne odgovoriti. I to je odgovor.  Kao što ne bi smio svoje pravo staviti iznad svoje dužnosti  i odgovornosti. NA koncu, očekujem odgovore i interesiraju me samo  činjenice.