HRT – javni ili stranački servis?!

Nakon svakih izbora javna televizija je uz sigurnosne službe među prvim tvrđavama koju pobjednik želi pokoriti.  Rekli bismo ništa novo pod hrvatskim nebom.

Za koji dan u Saboru će biti otvorena rasprava o Godišnjem izvješću o poslovanju HRT-a, koja će po najavama vladajućih biti iskorištena za smjenu trenutačno glavnog ravnatelja Gorana Radmana, kojega je na to mjesto, kao svoju produženu ruku i instalirala bivša vlast, dajući mu izmjenama Zakona o HRT-u u ruke veliku moć.

Ravnatelj će u raspravi, kao odgovor na kritike, sigurno iznijeti podatke o provedenoj restrukturiranju i smanjenju broja zaposlenih,  moderniziranom tehnološkom opremom, dobrim financijskim rezultatima….  Pozvati će se na mišljenje EBU (europska unija radio televizija) koja HRT navodi kao uzor u ovom dijelu Europe. I to nije sporno. Ali ne znam kako će braniti svoju odluku, a u ovom trenutku nema jasnog demantija s HRT-a o zlatnom padobranu, tj. visokim otpremninama koje je ponudio svojim suradnicima. Ukoliko je točno, radi se o neetičnom postupku i zbrinjavanju suradnika na račun nas, pretplatnika javne televizije.

No, kako sam rekao, kod nas se, kada se govori o medijima, o brojkama, poslovanju i novinarstvu  ne govori. Sve se svelo na ideološke obračune, pri čemu se dovodi u pitanje sloboda novinara, mjere se sekunde i minute koje pripadaju ovoj ili onoj političkoj opciji, prijeti se otkazima, po imenima novinara se procjenjuje tko je koje nacionalnosti, maše se  papirom o 40 smijenjenih urednika nakon dolaska prošle vlasti (oponenti će podsjetiti kako su i zašto isti ti prije toga postali urednici)….

Način i jezik kojim se u parlamentu govori o medijima govori o dubokom neshvaćanju njihove uloge i potencijalno je vrlo opasan. Daju se izjave u kojima se najavljuje da će se „pomesti željeznom metlom“, „razmontirati jednostranačka televizija“, „lustrirati medije“.

Prošla je pak vlast govorila da ne dira medijske slobode, ali je na njih udarila na perfidan način – izmjenama Kaznenog zakona koje omogućavaju da redakcije i novinari budu izloženi represiji čak i ako citiraju, dakle navode ih s  imenom i prezimenom sugovornika, tuđe tvrdnje. Odredbom o sramoćenju sucima je dana ovlast da svojim odlukama utječu na program i sadržaj medija.

Sve ovo samo je još jedan simptom bolesti od koje se hrvatska politika nikako ne može, ne uspijeva (ili ne želi?) izliječiti. Naime, nakon svakih izbora pobjednici se ponašaju kao da s njima počinje svijet. Rušimo sve da bismo gradili novo, koje na kraju ispada isto. Naša je država time nažalost  neprestano izložena eksperimentiranju neukih ili priučenih političkih laboranata. Da je došlo doba novih političara znat ćemo i po tome što neće bolovati od vizije vlastite veličine i presudnosti. S novom političkom opcijom na ovim izborima, MOST-om, imali smo tu priliku, ali se i ona rasplinjuje poput mjehura od sapunice.

Ono što me iznimno zabrinjava kad je riječ o promjenama koje se u vladajućoj kuhinji kuhaju za HRT je položaj i neovisnost novinara u njihovu radu. Naravno da se mnogima koji rade na javnoj televiziji može prigovoriti štošta, pa i neobjektivnost i navijački angažman. No, HDZ i SDP bi trebali biti iskreni sami prema sebi, kad već nisu i neće biti iskreni prema hrvatskoj javnosti, i priznati da im to smeta samo kod „njihovih“. Neobjektivnost i navijanje „naših“ njima je profesionalizam.

Promjena na čelu javne televizije mora imati veze s kriterijima i poslovnim programima, a ne s ideologijom i smjenama na vlasti. Javni je interes da se HRT kao javni servis sačuva od političke histerije. Ugovori novinara se moraju poštovati. Novinari moraju biti potpuno zaštićeni i sigurni da mogu slobodno raditi svoj posao, jasno i javno i reći svoje stavove u onim novinarskim formama koje to dopuštaju i ponuditi pravovremenu i istinitu informaciju  javnosti. Novinari su javno dobro i psi čuvari demokracije u uređenim društvima i mora postojati uređivačka i autorska autonomija, u protivnom završavamo u cenzuri i autocenzuri, a to je smrt novinarstva.  Kao što novinari moraju uvijek imati na umu  da u su svome izvještavanju dužni slijediti etička načela istinitosti, objektivnosti, profesionalnosti i poštenja. Moraju biti odgovorni  prema sebi kao i prema onima koji ih čitaju, o kojima pišu i prema izvorima informacija: svi oni zaslužuju poštovanje, jer novinar i te kako može odrediti nečiju sudbinu za trajno.

 

Gorana Radmana jedna je politika dovela, druga će ga maknuti. Da je politika u Hrvatskoj vjerodostojna i da se uistinu drži vlastitih floskula o potrebi da se u svim sferama angažiraju vrhunski profesionalci, Goran Radman nikad ne bi ni bio izabran za to mjesto. No,svede li se osvajanje HRT-a kroz smjenu Gorana Radmana na puku zamjenu jednih kadrova drugima, jer jedni su „njihovi“ i vrijeme je da dođu drugi, odnosno „naši“, bit će to vulgarno pokoravanje javnog servisa u interesu vladajuće politike. Kontrolirana javna televizija, i uopće kontrolirani mediji, sigurno nisu ono za što sam se i kao branitelj, koji se s mnogima novinarima susretao i na fronti, borio! U konačnici, da je istinita pretpostavka da onaj tko kontrolira HRT dobiva i izbore – nitko ih nikada ne bi izgubio. Vidimo da u praksi nije baš tako.